Integrirana nastava predmetne nastave „Dan tolerancije“

u matičnoj školi 20. studenoga 2013.

 

U izradi velika galerija fotografija - prikladni tekst našeg novinara Kristiana

 

8,15-9,00  uvodna radionica (ista po svim razredima)

 

„Dani tolerancije“

Došlo je vrijeme za novi  integrirani dan. Obično je to dan pun smijeha, igre, timskog rada, krivnje drugoga jer je nešto zeznuo u timskom radu, i na kraju svađa te pomirenje nakon pola sata.

Ipak, današnji dan nije bio takav. Današnji je dan  bio... poseban. Svaki integrirani dan je poseban, no ovaj se malo istaknuo svojom posebnošću. Naime, sve je počelo kad je svaki razred bio podijeljen u svoju učionicu. Tako smo i mi, i naši srednje maleni mozgići čekali da konačno naučimo što je tolerancija. Učiteljice Mirjana i Marija su došle u razred te su nam pustile Gibonnijevu pjesmu „Toleranca“. Nikad mi se nije sviđao Gibonni, no na kraju sam shvatio da ima puno prenesenih značenja, što mi se zapravo sviđa u pjesmi. Tako da mi se dopala ta pjesma. Nakon 20-minutnog dešifriranja mojeg razreda i naših „enigma“- učiteljica Mirjana i učiteljica Marija. Zatim, učiteljice su nas naučile što  je tolerancija, stereotipi i predrasude. Samo predrasude smo znali, a za ove druge riječi smo se pravdali da nam je njihova definicija „na vrh jezika“. Kako god, nakon kratkog uvoda, znali smo kada će taj uvod završiti jer je učiteljica Mirjana često gledala na sat. Nakon uvoda, cijeli moj razred je odlepršao u dvoranu, samo sam ja gazio nekim divovskim koracima. Čudo što pod nije pao pod mojom težinom! Nakon dolaska u dvoranu  igrali smo neke igre. Već su mi prije na busu rekli da su to neke sportske igre, a znate mene - ja i sport kao grahova salata s kakaom. Sav sam se nervozno tresao do onoga trenutka kad je vjeroučiteljica Valerija rekla da se povežemo u jedan veliki krug. Već onda sam znao da neće biti sprint. Ako nije sprint, 50% kamena s mojeg srca je odriješeno. Druga polovica ide dolje ako ne radimo kolute naprijed, nazad, lijevo, desno... Kako god, igrali samo igru gdje smo morali stati dva koraka naprijed ako znamo/slažemo se s time  ili ostati na mjestu ako ne znamo/ne slažemo se s time. Bilo je tu dosta pitanja tipa. „Ne volite li školu?“. Na to je pod dvorane izdržao veliki pritisak, ne zato jer sam ja stao dva koraka naprijed, već zato jer je većina stala naprijed. Nisam stao naprijed jer sam se logički zapitao: „Kiki, nesreča jedna, pa kaj bi ti bez škole?!“ Nakon te vrlo zanimljive i poučne igre u kojoj saznajemo da smo različiti, no imamo nešto zajedničkoga, složili smo se  u jednu vrstu te smo se morali  odmaknuti iza ako se ne slažemo s tom tvrdnjom, i odmaknuti se naprijed ako se slažemo s tim. Ista pouka je bila kao i kod prve igre. Onda smo se složili po razredima te napravili krug. Učiteljica je dovela poveze, te smo morali vezati drugoga tako da mu je jedna ruka nepokretna. Znači, moralo se vezati oko trbuha. Shvativši da sam jednostavno preugodno popunjen da bi stao u taj povez, učiteljica je u blagoj tišini prošla pokraj mene  ne bi li me tako zaobišla. Zatim smo dodavali loptu jedno drugome, onima bez ruke i onima s rukama. Saznali smo da smo opet svi jednaki. I onda je krenula ona igra. Ona igra čije ožiljke još uvijek nosim. Naime, zavezali su mi povez oko očiju i Dario i Hrvoje su me morali navoditi na lopte koje su učitelji razbacali po dvorani. I onda je sve krenulo! Naime, išao sam umjereno polako sve dok nisam došao do zida. Bio je pad sistema! Jedan me navodio na jednu stranu, drugi na drugu! Neko vrijeme nisam mogao, a onda sam shvatio da mi je Lumpi lopta pod nogama. I tako se desio prvi veliki pad Kristiana Svetođurčanina pod Lumpi loptom. Kako god, primio sam je i umjereno brzo dao je Alenu (ili Viktoru), a onda sam išao po još lopti. Ali, na putu mi se našla ona gimnastička sprava  te sam se udario  njome točno usred čela. Kako god, Dario i Hrvoje su me i dalje navodili kao da ne znaju da sam ja skotrljan na podu, upijajući još jedan razlog za mržnju svih mogućih sprava učenja za tjelesni. Kako god, uspio sam predati 4 lopte što je bilo OK, makar je cijeli razred rekao da može bolje od tog „zmotanca“, ili vamgamene. Kako god, na kraju je bila užina -pizza, sok. Oči su mi se zakristalile kao briljanti u zlatarnici. Nakon idealnog obroka sjatili smo se natrag u dvoranu  ne bi li čuli životne priče ljudi koji su hendikepirani, brinu se o hendikepiranima ili pak imaju probleme s predrasudama u društvu. Prvo je sa svojom životnom pričom počela gospođa Karmela Habuš - Zadravec. Ona je u invalidskim kolicima te nam je pričala kako je završila u njima, kako se nosila  s tom bolešću tijekom godina te kako je, unatoč svom hendikepu, uspjela završiti učiteljski fakultet. Ona nam je bila najavljena kao razredna gošća pa su nam već onda pitanja „vrela“ kroz glavu. Sljedeći na redu su bili gosti koji su predstavnici Udruge za gluhe i nagluhe. Oni su nam govorili o tome kako bi trebali pomoći gluhima ili nagluhima jer ih većina doživljava kao da ih pokušavaju zezati. Zatim nam je gospođa malo govorila o gluhoj gošći. Zapravo je fascinantno kako se ona i njen vodič sporazumijevaju. Mi se isto znamo sporazumijevati no vjerujem da bi to gluha osoba smatrala kao „mahanjem“. No, mi koristimo to sporazumijevanje kad netko zaglibi na te...dalje vam ne smijem reći. Zatim je bio na redu Bojan Balog, predstavnik udruge Roma. On pak nam je govorio da su često Romi diskriminirani zbog jedne većine no on nam je govorio da mi trebamo prihvatiti onu manjinu „dobrih Roma“. Govorio nam je i da moramo prihvatiti Rome u školama. Onda je na redu bio roditelj djevojčice koja ima autizam. Ona se zove Kiara. On nam je govorio o tome kakva su djeca s autizmom, kako je njima u školi. Uglavnom, on nam je rekao skoro pa i sve o djeci s autizmom i kako se trebamo ponašati pored njih. Zadnja na redu je bila gospođa Valentina Kučandi. Ona se doselila u Hodošan iz Volgograda, grada koji je na rijeci Volgi (očito, zar ne?). Kako god, ona nam je kazala da i mali smiješak može nekome uljepšati dan. Oni koji su već „veterani“ u školi, sjetit će se da je to majka Stjepana Kučandija, ili kako smo ga mi zvali Štefek. Nakon životnih priča, svaki razred je otišao u soju učionicu da bi se družio sa svojim gostima. Kao što sam vam prije rekao, mi, 7.b smo dobili gospođu Karmelu Habuš-Zadravec  pa nam je ona još više i detaljnije ispričala svoju priču. No, prije nego što smo počeli, učiteljice su nas pitale imamo li pitanja. Pitanja su vrela, a onda očito isparila iz glave. No, nakon što nam je gošća još više i jasnije objasnila sve, onda smo pitali različita pitanja tipa: „Kakva je vaša svakodnevica? Što vam daje motivacije? Ako već vozite auto, kako vam je podešen?“. Pritom smo saznali puno više o samoj gošći. Moj razred se tako predivno uklopio da smo gošću smatrali članom razreda. Zatim smo se probali voziti u invalidskim kolicima. Naravno, nije to moglo proći a da netko i ne padne u njima. U ovom slučaju, to je bila Nina. Kasnije smo zaključili još jednom što znači tolerancija, predrasude i stereotipi.

Pa, evo, to bi bilo sve za ovaj integrirani dan. Puno tolerantnih pozdrava šalje vam Kristian!

 

 

 

 

9,05 - 9,50  igre u dvorani, svi razredi

 

9,50 - 10,05  užina

10,05 - 10,50  predstavljanje gostiju u dvorani

 

10,50 - 11,35  radionica u razredima s gostima

5.ab, K . Horvat i Ž. Tot, gost; roditelj učenika s pervazivnim razvojnim poremećajima

 

 

6.h , S. Premuš - Lepen, V. Štampar , gost mama Valentina Kučandi (Ruskinja)

 

 

7.a, K.  Vrabec, J.S.Tkalčec, Bojan Balog

 

 

7.b, M. Štrok, M. Novak, gost Karmela Habuš - Zadravec

 

8.h  S. Balent, G. Mikulan, gost predstavnik Udruge za gluhe i nagluhe

 

 

11, 35 - 11,40 odmor (užina)

11,40 - 12,05  evaluacija dana

12,15 - povratak učenika kućama

 

 Gosti  su primili prikladan dar naših učenika i djelatnika: