Mjerenje, ocrtavanje i rezanje metala

21. siječanj 2014.

 

Evo, pošto je mnogo štiva na stranici koje počinje s „moje“ ili „naše“, odlučio sam biti tako zločesti, pa prekinuti tu, takoreći tradiciju. I tako ću ja početi s naslovom našega štiva.

Iznenađujuće, ovo što smo radili je zapravo bilo meni IZNENAĐUJUĆE LAKO. Vjerojatno je i u učiteljevu opisu sata pisalo „Iznenađujuće potrebna i laka lekcija“. Tko ovo ne bude znao - neće grijati klupe do 6. mjeseca - grijat će ih cijelo ljeto!. Tragikomično.

Naime, građevinarstvo smo ostavili kao Kineska javnost gradnju Disneylanda 1997., i iznenađujuće (već 3. put govorim tu riječ, a opsesija, nemate kaj), prebacili smo se na strojarstvo. Meni je to, osobno, strašnija lekcija, jer ćemo raditi s teškom mašinerijom, a kakve sam ja sreće, mogao bih izgubiti prst-dva na toj mašineriji. Pošto ću uskoro dobiti gitaru, moram točno odabrati koje prste ću eliminirati. Pametno. Zatim su tu došle i nove mjere: inch i col.

Inch  je često susretana  mjera u Velikoj Britaniji. Pošto je Napoleon nikad nije uspio pokoriti, a on je bio zagovornik centimetra, Velika Britanija nam je ostala na inču i jardu. Zato prezirem ragbi i polo. Hvala Bogu, bar se nogomet popularizirao u ostalim zemljama. Učitelj nam je već na kraju 1. polugodišta govorio o nekim alatima korištenim u strojarstvu, pa je tu bila i spomenuta pomična mjerka. Naravno, sve to kroz međupolugodišno vrijeme ishlapi, pa se onda opet mora ponavljati. Znači, pomična mjerka je najčešće korišteno pomagalo u strojarstvu. Preciznost nje je na desetinku milimetra, a stotinka se procjenjuje na 0,01. Zatim smo dobili zadatak, u kojima smo morali određene mjere pokazati na pomičnoj mjerki. I išlo mi je kao Zlatku Horvatu protiv Bjelorusije! Šest pogođenih mjera! No, ne bi to bilo sve, i ne bismo mi blok sat zaključili s nenapetošću. Naime učitelj nam je htio da nam da neke mjere za ocjenu. Naravno, cijeli kardiovaskularni sustav mi  je poskočio, ali mislio sam da će bar biti četvorke.

Srećom, kad sam išao popiti vodu, sreo sam višu generaciju, Anu Jančec, Dinu Baranašić, i Laru Čemeriku. A naravno, tu je bio i moj Stari Duhovni Vođa - Kevin Bašnec. Nakon pozdravljanja sa svima njima, i specijalnog pozdrava s Vođom, probali su me nahuškati da pitam učitelja mogu li se pozdraviti s njim. Moj mozak je zablokirao kao Marko Kopljar Konstantina Igropula u današnjem meču protiv Rusije. Prvo sam otišao po malo H2O, i onda sam prikupio snage (ali ne i kondicije, stalno sam trčao gore-dolje), i pitao učitelja. On je malo porazgovarao s njima, a to nam je oduzelo dovoljno vremena, da ne možemo učiniti zadatak za ocjenu. Učitelj nam je, nakon razgovora s generacijom, dao neke čudne valjke koje smo morali izmjeriti po 5 standarda, koji su dugi kao ustav naše nam drage republike Uzbekistan. Na kraju sam sve dobio kako treba (jer je svaki valjak bio dulji ili kraći za kakvi milimetar ili čak centimetar).

 I onda - zvono! Učitelj mi je rekao da pustim pjesmu koja mi je definitivno najbolja, ali ja sam pustio „Stairway To Heaven“ od Led Zeppelina. No, onda je došla (neću imenovati), osoba, koja je odmah zacvilila čim je čula tu pjesmu, a ja sam se razljutio. Na kraju je učitelj bio prisiljen ugasiti tu pjesmu. Prošla mi je pomisao kroz mozak da je skoro 95% mladeži zatrovano instant-hitovima, i da s učitelju imam (ne sličan), nego isti glazbeni stil. Bilo mi je baš drago zbog toga. Ali, mogu se pohvaliti svima da imam „najcool“ učitelja u galaksiji „Mliječna Staza“ i šire!