Elektromotor

25. studenoga 2014.

            Ha, evo i mene. Duša me boljela vidjevši kako nisam učinio još nijedan rad za kutak tehničke kulture ovu godinu. Zato sam odlučio ostaviti svoje literarne pothvate i pisanje o dubokoumnim temama (neka „Asfallt“ bude primjer“) i vratiti se svom vječitom hobiju, pisanju o tehničkim stvarima, ravnalima, olovkama i ubodnim pilama.

            Naravno, godina počinje kao i svaka, nimalo dosadna, s učiteljem koji je još uvijek zadržao svoju smirenost. Zapravo, učitelj ima dara za rad u GSS-u, dok bi se strpljivo javljao na pozive Slovaka koji je s osteoporozom pokušao svladati Ozeblin, a pao je na nekom grebenčiću na 90 metara nadmorske visine. Da. Rad koji smo prvi put radili bio je puhalica, ali sada, sada ide nešto zanimljivije. S obzirom da smo već govorili o elektromagnetskoj indukciji i ostalim stvarima, bio je red na praktični dio.  Zato smo počeli raditi zanimljiv zadatak koji je bio zanimljiv. Radili smo elektromotor. Koji je trebao stajati čvrsto, koji se trebao vrtjeti kao pokvarena ploča, i, naravno, koji je trebao biti funkcionalan.

            To inače znači, jako funkcionalno. Tako funkcionalno da možda dolazi do faze disfunkcionalnosti. Ali to ovisi. Dobili smo stiropor, nešto slično onoj municiji za klamerice, magnet, pa žica od aluminija i bakrenu žicu. Brusni papir nam je trebao rijetko. Možda i ne tako rijetko. No, ajde, sve probleme smo rješavali brusnim papirom. I slomljena srca, potrgane žice od aluminija, lomljenje glave jer ne znaš što dalje... sve je bio kriv (ali je sve to i rješavao) brus-papir. Prvo je trebalo obaviti taktički posao te magično pretvoriti žicu od aluminija (da Kalvarija bude dostojna, dvije žice) u slovo M. M kao cipela. Jedna je bila toliko uspješna da to niste mogli vjerovati. Bio je to primjer čiste perfekcije. Ali, nešto uvijek mora zeznuti. Nakon što se druga žica savijala pod mojim bicepsima i tricepsima, nije mogla i pukla je. Baš sam onda pjevao INXS-ovu „Never Tear us apart“. Ah, ironije li... Uglavnom, učitelj je dao novu žicu, jer je vidio učitelj da se trudim kao češki studenti 60-ih srušiti komunistički blok, tako da sam srušio ovaj aluminijski blok, ova žica je završila. Negdje, a ova druga je bila zapiknuta u stiropor, nikako usporedna s ovom drugom. Da. Kasnije sam se mučio s time jer mi nisu uspjele doći na istu valnu duljinu. Onda sam skoro sve bacio u smeće. Novi osobni problem je krenuo dok sam bakrenu žicu trebao pretvoriti u vjenčić. Više je izgledao kao pogrebni vijenac, ali bilo je pristojno i služilo je svoji svrsi. Nisam modni, web, interijerski ili  bilo kakvi drugi dizajner. Bitno je da posluži svrsi. Zato je ovo poslužilo svrsi, a onda sam municijom iz klamerice trebao pričvrstiti magnet za stiropor. To se stalno ljepilo, pa sam nekako uspio zapiknuti taj magnet, a s obzirom da imam laganu demenciju, ne sjećam se kako ni zašto, ni bilo koje drugo pitanje na čije bi odogovor bio jako koristan u cijeloj ovoj priči. Uglavnom, slova M pričvrstio, na njih pogrebni vijenac. A dolje bi trebao biti taj impozantni magnet. I sada sam 9 V bateriju trebao pričvrstiti na ova slova  M i trebalo se vrtjeti kao ludo. No, nije se uopće vrtjelo. Učitelj se čudio skupa s razredom, koji se vjerojatno čudio na nešto drugo, a čudno je bilo to što je čudo što je čudno učitelju da nije našao problem. Obično ga uvijek nađe. Dao mi je sve moguće naputke kako napraviti to čudo, ali je već i sam bio iscrpljen od ideja. Sve moguće baterije, Duracelli i ostale kazahstanske marke čije su baterije napravljene od uranija iskopanog još 1855. brušenje bakra, sve moguće, no ništa nije pomoglo. I na kraju, nakon motanja i nemotanja, doslovno nakon neumornog iscrpljavanja svake moguće ideje, uspjelo je. Proradilo je. Na čudo i nečudo, funkcionalnost je bila glavna stvar svega toga. Bakreni namotaj se vrtio kao turske sapunice na svim mogućim nacionalnim televizijama. Dobio sam peticu. Odličan. Wow. Da.

  Bilo je apsolutno nevjerojatno, te sam ovaj puta zračio produktivnošću kao Černobil plutonijom. Iako je ova poruka proigrana i nevjerojatno puno puta korištena, ipak moram implicirati da je produktivnost, želja, volja i takav najjači učitelj ključ rada za uspješan elektromotor i za moguću karijeru popravljanja dalekovoda u Begovom Razdoblju.

A sada idem izraziti svoje emocije kako sam uspio dobiti 5, ne 3. Kako sam uspio dobiti neku čvrstu peticu. Da.

Do druge avanture,

vaš trokut,

Kristian.