Projekt "Oživljavanje legendi našega kraja"

 Dio prvi: "Plemić z Melinkota"

 

Ideja - Izvor - Povijesni okvir - Početak - Dramski tekst - Praizvedba predstave - Dodaci

 

Naziv projekta

Oživljavanje prošlosti našega kraja

Dio prvi: "Plemić z Melinkota"

Voditelj projekta, struka i zanimanje:

Ivan Barić, VSS, dipl. učitelj razredne nastave s pojačanim programom iz predmeta hrvatski jezik

Ostali suradnici projekta:

Ksenija Vugrinec Krumpić, dipl. učiteljica (dramski prikaz) i Martina Kuretić Sedlar, prof. geografije (folklorni prikaz), Kristijan Ovčarić, dipl. inženjer geotehnike (izrada rekvizita)

Broj učenika:

30 prikupljanje

Planirani broj sati:

70

Vremenski okviri projekta:

1. studenoga 2011. do 1. srpnja 2012.

Ciljevi i zadaci projekta:

Ciljevi i zadaci:

- oživjeti legendu o iz prošlosti našeg zavičaja

- okupiti razne interesne grupe Škole u najvećem zajedničkom projektu do sada

-  zainteresirati širu zajednicu za ovaj i slične projekte

- prezentirati mogućnosti grupa izvannastavnih aktivnosti

Načini realizacije projekta:

traženje, istraživanje, prezentacija, javna priredba

Posebna uloga vanjskih suradnika Škole:

pomoć u stručnim odrednicama projekta –  dramski i folklorni elementi, tehnička podrška

Što je potrebno osigurati:

 scenske rekvizite, narodne nošnje, replike oružja i zastava

Detaljni troškovnik za projekt:

oko 3.000 kuna (utrošeno: 0)

Načini financiranja:

Škola i sponzori

 Način vrjednovanja projekta:

javne priredbe i ocjena djelatnika gledatelja i žitelja školskog područja OŠ Hodošan

Način korištenja rezultata:

nemjerljivi doprinos u saznavanju povijesti školskog područja OŠ Hodošan, u nastavi povijesti, izradi tiskanih prezentacija mjesta, općine i Škole

 

Ideja:

Nakon projekta "Sveta obitelj" koji je OŠ Hodošan ostvarila u travnju i svibnju 2011. godine ravnatelj škole Ivan Barić došao je na ideju da se započne s projektima kojima bi se oživjele stare legende i priče sa školskog područja OŠ Hodošan.

U čast Dominiku Kolariću, svojevrsnom kroničaru svoje ga Donjeg Hrašćana za prvu priču ravnatelj je odabrao priču o plemićkoj obitelji Barić iz Donjeg Hrašćana.

 

Izvor:

Dominik Kolarić, Hrašćanski zapisi, rukopis, Donji Hrašćan 1947.

"A zatim dolazi Baričov grunt koji je znamenit po svojim predcima, koji su bili plemeniti. U staro vrijeme po pripovijedanju to se dogodilo za vrijeme Turskih ratova, kada su Turci zauzeli sve zemlje do Mure i dalje. Nekakav turski vezir, sakrit pred neprijateljem, negdje u Melinkutu, i sjedećki je u velikom šašu zaspao, dok je sva turska vojska već pobjegla. Tako je taj vitez ostao sam. Nato istog jutra samo još za mraka kako je kod nas običaj, ljudi idu kositi travu. Tako je išao kosit travu, jaki muž iz Grunta i kuće Kemenazove, u Melinkut, i ne vidjevši,  kosom odrezao vrat turskom vitezu, da je glava od njega odskočila, na što se je jako prestrašio i pobjegao kući.

U strahu, da je pogubio čovjeka, sav preplašen ispovjedi on tajnu svoju, da si malo duši svojoj dade neki mir i reče svomu prijatelju Bariću što se dogodilo, a ovaj kad je sve doznao otišao na ono mjesto i našao viteza u krvi, a pokraj njega glavu sa kacigom, koja je bila zlatom obložena. Na to on siguran kao junak, izvadi mač vitezov i na njega natakne odrubljenu glavu i ponese nju pred austrijskog vojvodu, koji je već u to vrijeme boravio u našem selu i slavio pobjedu nad Turcima, koji su već bili pobjegli.

Kad je Vojvoda ugledao glavu glavnog turskog vezira na maču nataknutu, vrlo se jako obradovao  pa ispita junaka Barića kako je došao do tako velikog plijena, a on mu reče da je on u borbi svojim odrubio njemu glavu. Ne treba ni pomisliti da je austrijski vojvoda pohvalio tog junaka, koji je u borbi nadjačao slavnog turskog vezira. Poveo ga sa sobom pred samog cara i tu za njegove velike zasluge učini car svog vjernog „kureta“ slobodnim i podjeli mu plemstvo, dade mu List slobode, napisan sa zlatnim slovima i zlatnim carskim pečatom. Eto tako su Barići, do sada siromašni kmeti, preko noći postali plemenitaši. Od sada su svi potomci Barićevi bili ljudi od ponosa.

Nekada nije bilo stalne vojske, već su poglavari i panduri na višu zapovijed morali dati caru određeni broj vojnika, to su u najzgodnije vrijeme hvatali mladiće i slali u vojsku. Stoga su svi pazili da njihove mladiće ne ulove pa kada se saznalo da idu panduri s poglavarima hvatati mladiće za vojsku, svu silu mladića vidio si na Baričovom gruntu. Svaki bi od njih nešto radio, uzeo si sjekiru ili vile ili što drugo, a svaki bi bio sretan koji bi došao na grunt plemenitaša jer se više nije morao bojati ni pandura ni poglavara, jer na grunt plemenitaša nitko nije smio stupiti bez njegovog dopuštenja pa makar imao pismo i od samog kralja.

A svaki onaj siromašni mladić koji nije imao sreće dospjeti na grunt plemenitih bio je odpeljan u carsku vojsku, nekud daleko i za njega više nitko nije znao, gdje je i kako je, dok se nije vratio kući i to nekad i za 12 ili 20 godina, a gdje koji kad je već bio star i iznemogao, tako da ga više nitko u selu nije poznavao.

A spomenuto nam je i to da si na gruntu plemenitaša Barića za vrijeme „lova“ mogao vidjeti mladiće čak iz drugih sela koji su bježali pred svojom nesretnom sudbinom."

 

Povijesni okvir

Godine 1526. Silejman I. zapečatio je sudbinu Ugarske u bitci kod Mohača, u kojoj je poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Osmanska vojska se još prije kraja godine povukla, ali je oko nasljeđa prijestolja došlo do sukoba između Habsburgovca Ferdinanda I. i mađarskog Ivana Zapolje koji je zatražio osmansku pomoć. Na kraju je zapadni dio Mađarske potpao pod Austriju, dok je Zapolja Mirom iz Velikog Varadina priznat kraljem ostatka Ugarske, ali pod osmanskom vrhovnom vlašću (Nakon njegove smrti 1540. Visoka Porta zauzima srednju trećinu nekadašnje Mađarske, a Zapoljinom sinu ostavlja samo Sedmogradsku).

U međuvremenu je Sulejman I. iskoristio priliku i 1529. prvi put opsjeo Beč, ali bez uspjeha. Nakon samo 19 dana bio je prisiljen prekinuti opsadu iznenadnim početkom zime. Pa ipak je, kao posljedicu ovog konflikta, Austrija morala dugotrajno plaćati danak Osmanskom carstvu. 1533. je došlo do nestabilnog mira koji će često biti prekidan.

1566. osmanske trupe ponovo kreću prema Beču s namjerom da osvoje glavni austrijski grad. Malo prije dolaska na cilj, Sulejman I. umire, a na samrtnoj postelji zapovijeda svojim generalima uređeno povlačenje kako ne bi došlo do kaosa i prijepora oko nasljeđa krune.

Sulejmana I. Velikog smrt zatječe 5. rujna 1566. godine pri opsadi Sigeta kojega brani Nikola Šubić Zrinski.

 

Uvod

Sve se događa oko 1536. godine u vrijeme stalnih čarki između Hrvata, Mađara, Austrijanaca i Turaka. Naokolo Međimurja tutnji vojska Jahja-paše pa opet vojskovođe Katzianera.

Okruženo ratovima  Donji Hrašćan je uglavnom mirno međimursko selo. Bitke se prenose međimurskom ravnicom sa stalnim pomicanjem granica između zaraćenih strana. Vojske dolaze i odlaze, a seljaci se snalaze kako da izbjegnu novačenje za vojsku. Ukoliko bi bili unovačeni odlazili bi u borbe diljem  Europe, najveći dio bi pogibao, a ostatak bi se vraćao kući kao invalid ili star i nemoćan. Hrvate u Europi  još često nazivaju Kureti.

 Tu negdje zbiva se i ova legenda (ili možda - stvarni događaj?).

 

Početak:

Ravnatelj je ideju podijelio s Ksenijom Vugrinec Krumpić koja je s učenicima OŠ Hodošan dosad napravila nekoliko odličnih dramskih prikaza te Martinom Kuretić Sedlar. Ksenija i ravnatelj napravili bi dramski prikaz, sve elemente folklora tog vremena (oko 1550, nekoliko godina prije Sigetske bitke) napravila bi Martina K. Sedlar, a za neke rekvizite pobrinuio bi se Kristijan Ovčarić.

 

Dodaci:

Kureti

Kratki smisao pisanja Toma Arhiđakona o podrijetlu i doseljenju bio bi ovaj: U zemlju nekada nazivanu Kuretija došlo je s europskog sjevera u doba Totile, dakle sredinom VI stoljeća, sedam ili osam (ratničkih) skupina “Goto-Sklavi(na)”, arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti su se doseljenici nastanili na sjeveru od “Dalmacije”, u kontinentalnom dijelu, koji je po njihovu doseljenju nazvan Hrvatska. Oni su se s vremenom stopili sa starosjediteljima (Snacima) u jedan narod, s jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.
Prirodno je postaviti pitanje tko su bili ti “rari coloni Snati (=Snaci)” koji su igrali veliku ulogu u vrijeme hrvatske narodne dinastije“. ‘Septem vel octo tribus’ Tome Arhiđakona od VI./VII. stoljeća do kraja XI. umnožilo se na dvanaest rodova, plemenitih i viših nad čitavim ostalim narodom. Među njima bilo je jedno i Snaci koji su se nametnuli za vodeće u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, očevidno superiorniji, kulturnim i socijalnim položajem kao vještiji i sposobniji, zacijelo u svakom ogledu makar i primitivnog života, uspjeli da se akomodiraju novim prilikama.
Šižgorić u svome djelu O smještaju Ilirije ovako (u hrvatskom prijevodu) piše: “Najuglednijom među ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kaže Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom gradu Delminiju, kako svjedoče Apijan i Plinije u djelu Glasoviti muževi. Ta pokrajina Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod (?) i da jedni od njih ne žive, kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kaže Lukan: ‘uzdajući se u narod Kureta’, a ti se obično nazivaju Hrvatima.

 

JAHJAPAŠIĆ (Jahjali, Jahjaoglu, Jahjazade), begovska obitelj. Smatra se da je osnivač obitelji Jahja-paša (u. nakon 1514) rođen u Makedoniji kao kršćanin te u dječaštvu doveden, najvjerojatnije dankom u krvi, na dvor Mehmeda II. Osvajača gdje je služio kao paž. Poslije je upravljao sandžacima Ğezair (Gökçeada, Límnos, Lésvos, Južni Sporadi i Ródos) prije 1480, Bosna 1480–81. i 1501–02. i Kengri (danas Çankiri) 1488, obavljao dužnost beglerbega Rumelije 1481–82, 1489. i 1503. te Anatolije 1489, a 1504. postao članom carskoga divana s naslovom vezira. U nekom se zapisu navodi da je u ljeto 1514. sudjelovao u bitki kraj Çaldirana protiv Perzijanaca i znatno pridonio njihovu porazu. Bio je oženjen Hatidžom, kćeri sultana Bajazida II. Podignuo je džamije u Skoplju i Sarajevu te vakufe za njihovo izdržavanje u Skoplju, Sofiji i Sarajevu. Najstariji Jahja-pašin sin Bali-beg (Gazi, ponekad nazivan Küçük, u. 1527) prvi se put spominje 1485. u popisu Bosanskoga sandžaka kao posjednik nadarbine u brodskoj nahiji. Upravljao je Valonskim sandžakom 1506, Smederevskim 1513–15, 1521–23. i 1524–27, Bosanskim sandžakom prije 19. II. 1521. i Vidinskim sandžakom 1523. te bio zapovjednik akindžija prilikom zauzimanja Beograda i istočnoga Srijema 1521. te Slankamena 1527. S tisuću vojnika imao znatnu ulogu u Mohačkoj bitki u ljeto 1526. Posjednik nadarbine u području Kaknja i Vidanice u Bosni. Sagradio džamiju u Sarajevu i tekije u Beogradu i Smederevu. Njegov mlađi brat Mehmed-beg (paša, poznat također kao Gazi, u. 1548) bio je sandžakbeg Mosula 1520–22, Vidina 1525, Smedereva 1527–34, 1536–40. i 1540, Moreje 1535, a 1543–48. budimski beglerbeg s naslovom vezira. Zapovijedao prethodnicom u pohodima na Beč 1529. i 1532, odredom koji je 1530. pritekao u pomoć opkoljenim pristašama I. Zapolje u Budimu, te opsadom Kőszega 1532. Tijekom pohoda 1536. u Slavoniju s bosanskim namjesnikom Husrev-begom zapovijedao vojskom koja je prodrla iz Srijema i zauzela Ivankovo, Đakovo, Gorjane, Podgorač i Sveti Juraj, a u siječnju 1537. Požegu i Požešku kotlinu. Predvodio vojsku koja je 9. IX. 1537. kraj Gorjana porazila I. Katzianera. Kao budimski beglerbeg osvojio gradove Visegrád, Novigrad i Hatvan. Prema popisima za Požeški sandžak iz 1540. i 1545. u Požegi i Požeštini (Vrboska, Radinovci, Mihalovci, Potočani, Velika, Blatačko) imao zemljišne posjede (čiftluke), vinograde i mlinove, a na zemljištu u Požegi, poznatom pod imenom Jajolika zemlja, sagradio 60 dućana uz 15 postojećih. U popisima iz 1561. i 1579. veći dio tih posjeda bio je namijenjen vakufu za uzdržavanje ustanova koje je osnovao u Beogradu (prema H. Šabanoviću džamije, medrese, sebila i imareta). Mehmed-begov sin Arslan-paša (beg, poznat kao Deli i Kiliç) sudjelovao je kao zapovjednik lake konjice u osvajanju Slavonije 1536–37. Prema I. Alajbegoviću Pečeviji 1537. imenovan je »za nagradu« prvim požeškim sandžakbegom, jer je Sulejmanu II. Veličanstvenomu donio vijest o padu Požege, a prema N. Moačaninu nominalni je upravitelj krajišta u Požeštini 1537–40. i požeški sandžakbeg 1540–41. i 1560–61. Upravljao Silistranskim sandžakom 1556, Lipovskim sandžakom 1557, Mohačkim između 1558. i 1560, Smederevskim sandžakom 1564–65. te bio budimski beglerbeg i muhafiz 1565–66. Po nalogu velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića pogubljen tijekom opsade Sigeta 1566. pod optužbom da je odgovoran za pad nekoliko gradova u ruke Habsburgovaca. Poznat i kao pjesnik divanske poezije pod pseudonimom Sinani. U Budimu sagradio barutanu. Njegovi su sinovi Ahmed i Jahja-beg, koji je u Požegi u drugoj pol. XVI. st. dao sagraditi džamiju. Prema G. Elezoviću njihov brat bio je Mehmed-paša Kačanikli. Pretpostavlja se (S. Bašagić i M. Handžić) da je Arslan-pašin sin i Mehmed-beg (u. 1592. u Banjoj Luci), krajiški zapovjednik poznat kao divanski pjesnik pod pseudonimom Vusuli, autor zbirke (divana) i epa Selimname. Jahja-pašin sin Ahmed-beg, sandžakbeg Lepanta (Inebahti) oko 1543, Smedereva 1543. i Stolnoga Biograda, sudjelovao je u opsadi Valpova 1543. Njegov je sin Sofi Mehmed-beg, aradski sandžakbeg i jedan od zapovjednika tijekom osvajanja gradova Alba Iulia, Janova i Világos 1566. Od ostalih Jahja-pašinih sinova poznati su posjednik nadarbine u Vidinskom sandžaku Mahmud (u. 1514), posjednik nadarbine u Niškom sandžaku i sandžakbeg Vize 1527. Mustafa, posjednik nadarbine u Vidinskom sandžaku oko 1513. Sinan Jusuf te Skender. – Postojanje još jednoga Bali-bega Küçüka (u. 1543), koji je obavljao dužnost sandžakbega Prizrena 1526–27, Zvornika 1528–30, Hercegovine 1537–41. te beglerbega Anatolije 1542. i Budima 1542–43, izazivalo je nedoumice u historiografiji. Arhivska istraživanja Šabanovića, A. Handžića i Dušanke Bojanić pokazala su, suprotno mišljenju Elezovića, da je riječ o rođaku Jahja-pašinih sinova.

LIT.: E. Laszowski: Tri priloga za povijest Kacijanerove vojne u Slavoniji 1537. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 3(1901) str. 157–178. – Ć. Truhelka: Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 23(1911) 3, str. 343–344. – S. Bašagić: Jahjapašići (Jahjaoglu). Obrana, 1(1920) 2, str. 2. – Isti: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Zagreb 1931, 12–14, 37, 45–46. – M. Handžić: Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1934, 53. – Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/2. Beograd–Sremski Karlovci 1934, 483–485. – G. Elezović: Jahja-paša. Jugoslovenski istoriski časopis (Ljubljana–Zagreb–Beograd), 3(1937) 1/4, str. 161–179. – Isti: Turski spomenici, I/1. Beograd 1940, 210, 384–385 – Isti: Iz carigradskih turskih arhiva. Beograd 1951. – B. Đurđev: Srijem, Bačka i Banat. U: Historija naroda Jugoslavije, 2. Zagreb 1959, 175, 177, 180, 203. – H. Šabanović: Turski izvori za istoriju Beograda, I/1. Beograd 1964. – Isti: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973, 701. – V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 19732, 142–147. – A. Handžić: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo 1975. – B. Zlatar: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 94–97. – J. Hammer: Historija turskog (osmanskog) carstva, 1. Zagreb 1979, 428–429, 433, 509–510. – D. Bojanić: Požarevac u XVI veku i Bali-beg Jahjapašić. Istorijski časopis (Beograd), 32(1985) str. 48–78. – Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo 1996. – N. Moačanin: Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskoga carstva (1537.–1691.). Jastrebarsko 1997. – I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998. – S. S. Hadžihuseinović Muvekkit: Povijest Bosne, 1. Sarajevo 1999. – I. Alajbegović Pečevija: Historija, 1. Sarajevo 2000.

Dino Mujadžević (2005)